Psihosocijalna podrška osobama starije životne dobi u vrijeme koronavirusa

Back to top
Printer-friendly version

U kontekstu pandemije koja hara, među informacijama koje medicinska struka navodi kao činjenične je i informacija da su osobe starije životne dobi rizičnije da se zaraze koronavirusom, odnosno da je virus puno smrtonosniji za njih nego za mlađe. Kao što je navedeno u tekstu koji objavljuje DPP, dio populacije odahne kada ovo čuje jer nisu među starijima te se nadaju da će, ako se i zaraze virusom, proći bez većih negativnih posljedica.

Osobe mlađe životne dobi se zapravo tješe činjenicom da su stariji ugroženiji. A onda se postavlja pitanje: „Kakav je osjećaj kad si izložen samo bombastičnim vijestima prema kojima ti se sugerira ostati doma?“, odnosno kako je to ostati bez svih svojih vanjskih aktivnosti de facto preko noći, ne moći provjeriti istinitost svih informacija (u situaciji kada se manje koriste internetom od radno aktivnog stanovništva), ne moći procijeniti koliko će to trajati i zapravo ne moći planirati ništa nego samo biti doma.

Kad spominjemo osobe starije životne dobi, često ih zamišljamo kao homogenu skupinu ljudi sa sličnim problemima, izazovima, navikama, bolestima i slično. Potpuno netočno. Te osobe, sa svim svojim genetskim predispozicijama, životnim iskustvima, životnim traumama, raznim obiteljskim, socijalnim i radnim ulogama i prilagodbi na iste itd., nisu bili nikad različitiji međusobno nego su sada. Također, produljivanjem životnog vijeka produljuje se i taj period starosti pa među osobe starije životne dobi svrstavamo i 65-godišnjaka koji je još uvijek radno aktivan, socijalno aktivan, željan učiti nove stvari i upuštati se u nove avanture kao i 100-godišnjaka smještenog na stacionarnom odjelu doma za starije, kompletno ovisan o drugim osobama u pogledu zadovoljavanja osnovnih fizioloških potreba. Također, osobe starije životne dobi razlikuju se međusobno i po socioekonomskom statusu, stupnju obrazovanja, tome žive li na selu ili u gradu, žive li same ili s obitelji i po mnogim drugim karakteristikama.

Kako komunicirati sa starijim osobama

Kada govorimo o načinima ponašanja u krizi, o svim Uputama izdanim od Stožera civilne zaštite, komuniciramo jasno, direktno i nedvosmisleno, bez obzira na dob. Kada razgovaramo o bilo čemu drugome, stvar postaje složenija.

Osobe starije životne dobi su dobna skupina s najviše individualnih razlika među sobom te na temelju godina ne možemo pretpostavljati ama baš ništa. Ono što im je većinom zajedničko je da zakonski i logički spadaju u ranjivu skupinu stanovništva te im je zajednički proces prilagodbe na posljedice starenja. Zajedničko im je da su na našim prostorima preživjeli najmanje dva društvena sistema, industrijalizaciju i informatizaciju i najmanje jedan rat. Zajedničko im je da su se u većini susreli s gubicima roditelja i radnog statusa. I zajedničko im je nošenje s predrasudama i stereotipijama o starenju.

Najučestalije stereotipije su kako ljudi s godinama slabije pamte i teže uče, a postaju emocionalno topliji i duhovniji. Stereotipije su i razmišljanja o rigidnosti starijih osoba. Slijedeći preduvjet komunikacije bio bi preispitati vlastite stavove i strahove od starenja i smrti. Osvijestiti ih. Osvještavanje i prihvaćanje svojih stavova i strahova od starenja pomaže nam u lakšem razgovaranju sa starijima. Ok je imati ih. Čak je ok reći „to nije za mene“. Nešto drugo jest. Nismo zbog toga loše osobe.

Isto tako, govorimo o ljudima koji imaju što reći. I žele to reći. Strpljivost i vrijeme slušača su bitni. Uz fleksibilnost za promjenom teme, ali i fleksibilnost za vraćanje na temu. Moguće je produljeno vrijeme odgovaranja, a moguće su i teškoće sluha. Budite strpljivi i spremni na visoku govorljivost starijih osoba. Jednako kao i za druge dobne skupine postoje neka opća pravila komunikacije – slušajte, pa opet slušajte, pa provjerite jeste li dobro razumjeli i tek onda reagirajte. Možete savjetovati ako je to važno i ako vas osoba to traži. (npr. može se upozoriti „Ne otvarajte nepoznatima“ ili „Ne izlazite van“, ali ne i „U vašim godinama to  ne biste trebali jesti.“).

Postoje neki prepoznati rizici za uspješnu komunikaciju sa starijima. Starijim osobama, u globalu, titule i zvanja nisu samorazumljivi izvori kompetencija i povjerenja (osim možda kad pričamo o liječnicima). Starije osobe su se nagledale svega i svačega, pa vam neće vjerovati samo zato što mislite da bi vam trebalo vjerovati. S druge strane, skloni smo lakše razviti povjerenje s osobama s kojima dijelimo zajedničko iskustvo i to nam olakšava komunikaciju. Sa starijima je stvar kompleksnija jer mlađi nemaju zajedničko iskustvo sa starijima. Osim sadašnje situacije koja je dobra točka stvaranja zajedničkog iskustva i mogu ga stvoriti slušajući, slušajući i slušajući i pokušavajući razumjeti teškoće u kojima se osoba nalazi.

Postoje još neki oblici komunikacije sa starijima koje valja osvijestiti i pokušati izbjeći – viši i glasniji ton govora kada nije potrebno, simplificiranje rečenica, naglašavanje pojedinih riječi, razgovaranje kao da razgovaramo s djetetom i slični oblici patronizirajućeg govora, kao i poruke koje pokušavaju stvoriti instant zajedništvo. Isto tako, patronizirajući izrazi kao „bako“, „djedice“ i slično nisu primjereni. Govorimo o osobama koje imaju svoja imena i prezimena i lijepo je oslovljavati ih njima. Govorimo o generacijama koje cijene lijepo ponašanje, a imaju dovoljno iskustva da ga lako razlikuju od ukočenosti. To ne znači da će vam to i reći. Ali će primijetiti. Bolje od vas. Sjetite se i usporedite svoja iskustva s mlađima od vas.

Kada postavite pitanje dajte dovoljno vremena za odgovor. Strpljenje i slušanje su ključni. Najkraće rečeno, sa starijima komuniciramo jednako kao i sa svim ostalim dobnim skupinama uvažavajući iskustvo koje imaju iza sebe, a koje ćemo mi tek imati.

Što činiti?

  1. Upućujte ih da, sukladno odredbama spomenutih institucija, ostanu doma i ne izlaze.
  2. Koristite termin  „socijalnih“ sa terminom „fizičkih“ kontakata. Socijalni kontakti su nam svima trenutno prijeko potrebni!
  3. Ostvarujte svakodnevne telefonske kontakte s njima – pokažite da Vam je stalo, pokažite da brinete i da nisu sami.
  4. Potičite ih da se telefonski čuju i sa drugim članovima obitelji, prijateljima, poznanicima, kolegama iz društava čiji su članovi i sl.
  5. Svakako obiđite starije članove obitelji, kao i starije osobe u susjedstvu, sukladno uputama, što je moguće češće ili pokušajte osigurati da ih netko drugi obiđe, vidite kako su i osigurajte im potrepštine za život. Otiđite u trgovinu i ljekarnu umjesto njih.
  6. Ako Vi osobno niste u mogućnosti osigurati im potrepštine za život, pronađite u lokalnoj zajednici tko može – Gradska društva Crvenog križa, Caritas, zaposlenici i volonteri iz udruga koji pružaju ovakvu vrstu pomoći.
  7. S obzirom na to da trebaju biti doma 24 sata dnevno, razmišljajte kako im možete pomoći da ispune to vrijeme. Možete im ponuditi križaljke, knjige i časopise, možete ih zamoliti da naprave nešto za Vas, primjerice poprave kvar na kućanskom aparatu ili preprave neku odjeću (ovdje naglašavamo da se radi o aktivnostima koje oni žele raditi, a ne o tom da im se nameću aktivnosti odnosno da se to očekuje od njih).
  8. Uz mentalne aktivnosti, korisno bi ih bilo poticati na fizičke aktivnosti koje im možete pokazati preko videa ili isprintane na papiru.
  9. Pomognite im u izražavanju njihove kreativnosti preko dobavljanja potrebnog materijala (papiri, boje, škare, šivaća mašina,…), a u skladu s mogućnostima, osobnim i situacijskim te u skladu sa njihovim željama i potrebama.
  10. Ako žele naučiti nešto novo (npr. strani jezik), podržite ih.
  11. Potaknite ih da popiju kavu sa susjedima, ali svatko iz svog dvorišta ili s balkona.

Nakon što prođe cijela ova krizna situacija, osjećajte se slobodnima nastaviti sve navedene aktivnosti usmjerene starijim članovima Vaše obitelji i okoline.

I ne zaboravite, starost je cilj. Do nje dolaze sretni i uporni.

 

Priredila:

Dubravka Svilar Blažinić, prof.psih.
univ. spec. fam. med.
Podružnica Obiteljski centar za Grad Zagreb